Kucnuo je čas. Nisam očekivao da će tako brzo. Nekako mi se činilo da ću zubaru morati tek tamo negdje deset godina nakon prve penzije, kad li ono, vidi vraga, kucnuo je čas!
Trauma počinje tamo negdje u osnovnoškolskim danima kada su zubomesari valja uživali u nanošenju boli nerastima. Bilo je nekog sitnog popravljanja, ali boljelo je ko sam vrag! Sjećam se kao da je bilo..... pa kao da je bilo prije dvadeset godina. Zapravo se ne sjećam ničega. Al sjećam se traume i sjećam se straha, odnosno osjećam prisutnost straha. Otprilike kao onaj neki urođeni strah od zmija. Svi se boje zmija, a nemamo neki opravdani razlog. E ovaj strah od zubara je nešto slično.
I ajd, stisnuo ja zube, skupio muda, hrabar i neustrašiv, naručio se kod zubarice za koju sam dobio preporuke. Kad sam prvi put došao i rekao da me nije bilo sto godina kod zubara nije mi vjerovala. Nakon što je obavila pregled - povjerovala je. Rekla je da me treba po goloj guzici zbog nemara. E sad, jel to trebala biti kazna ili je to neki njen fetiš, tko će ga znati...
Tog prvog posjeta tresao sam se kao prut. Zaputio sam se u ordinaciju planirajući kako ću doći malo ranije, sjesti u čekaonicu i malo se aklimatizirati na tuđu patnju i vriskove. Nakon ulaska i predstavljanja, uhvatile me sestra i zubarica u mašinu, te me odmah posjele u stolicu. Nisam se ni snašao, a pregled je već bio obavljen. Tad je bilo ono po goloj guzici. Šta bi mi sada radili, pa mi bi ovo, pa mi bi ono... Nekoliko trenutaka kasnije bio sam lakši za dva zuba. Dobro ajd, to se nije moglo ni nazvati zub. Bilo, sad nema, šta je tu je. Nakon cijelog tog masakra shvatio sam da sam nenormalna konjina jer sve to skupa uopće nije bilo strašno. Daleko bi manje strašni bili obični sitni popravci, kao što su i bili manje strašni popravci kasnijih posjeta teti zubarici. Baš me treba po goloj guzici!
Nakon kompletnog tretmana sad se smijem kao maneken. Naravno da tu mnogo doprinosi i moj manekenski stas. Posjeti zubarima u današnje vrijeme anesteziranja nisu nimalo strašni i sad bi rado išao svaki dan. I to dvaput! To je cijela poanta ove priče. Idite zubaru čim prije. Još danas!
E sad se mogu komotno žvaljakati, pa eto curke, stanite u red.