Davno je bilo kad sam prvi put zakmečao. Bilo je to na današnji dan davne te i te godine. Svakih godinu dana na taj veličanstveni datum svi mi čestitaju kao da sam ja nešto zaslužan što sam se rodio. Čestitajte mojoj mami koja me od dvije stanice sastavila u kompleksno kmečalo.
Rođendan mi ne predstavlja ništa posebno u životu, ali nekada se ipak dese neki dobri detalji. Malo su ti detalji možda izraženiji od kad sam izoliran u tuđini. Prva stvar bio je ranojutarnji poziv (oko 10 sati) od lokalnog prijatelja u tuđini. Kako to obično biva u današnje vrijeme svi šalju ili poruke telefonom ili pak facebookom. Ovo je bio telefonski poziv, a u izolaciji u kakvoj živim, stvarno je bio neočekivan i dobrodošao. Pozivatelj će se prepoznati i hvala mu na tom trenutku.
Drugi veliki trenutak bio je poklončić koji je stigao poštom. Čestitka u obliku nasmijanog sunca je upravo pun pogodak za zemlju gdje nam fali sunca. Oduševljen sam! Drugi dio tog poklona je crtež nacrtan njenom umjetničkom rukom. A na poleđini crteža odličan humor! Upravo je to pravi poklon! Takvi su pokloni dobrodošli nevezano za neke datume. Ne marim ja da mi se kupuju pokloni i bedasti su mi ti datumi, ali ako se netko nudi da mi kupi kuću... Ili barem auto...
Donio je rođendan i jednu vrstu razočarenja, no pošto je internet ipak prilično javno mjesto, zadržat ću to za sebe. Kad nekad u budućnosti naletim na tekst sjetit ću se o čemu se radi. Vi ostali živite u mraku, bez ovog sunca gore. Ono je samo moje!