Znaš onaj osjećaj kada otvoriš jedan od jedina dva bloga na internetu koji nešto valjaju, a ono kopanje i snalaženje po starijim tekstovima komplicirano i zamorno kao vađenje trepavice iz oka. Ne seri, znam da ne znaš jer ti se nikada nije ni kopalo po mojim starim tekstovima. Ofrlje pročitaš ovaj najnoviji i zatvoriš. E od sada više nećeš moći tako!
Sada koji god tekst otvoriš na blogovima, moći ćeš konačno beskonačno skrolati i čitati starije mudrosti, ono dok sam još bio mlad i naočit. Nešto manje mudar, ali mlad i naočit. Osim toga, sada je sastrane, umjesto onog starog čeprkanja u arhivi po mjesecima, postavljen popis svih objavljenih mudrosti. Jednostavno baš. Jel da da sam (de)genijalac?
Ova beskonačnost u skrolanju navela me na razmišljanje kako napraviti da blog bude beskonačan, jednog dalekog dana kada odem u vječna lovišta. Tekstovi će vjerojatno moći i ostati na blogu, ali problem će biti domena koja je vezana uz moj OIB. Do tada će sigurno još nekoliko puta promijeniti naše serijske brojeve, ali ove domene preko Carneta će sigurno ipak biti vezane za dotičnog. Izgleda da će me netko morati držati u zamrzivaču i umjesto mene voditi moj online život. Ujedno će moći primati moju penziju. Hmh, mislim da sam upravo pronašao rješenje privremene beskonačnosti, barem dok ne nestane struje u zamrzivaču.
Postoje neke priče kako će u budućnosti biti moguće uploadati kompletnu osobnost online i moći ćemo nastaviti živjeti u nekom virtualnom svijetu. Kao da već sad ne živimo tako... Ako to uploadanje stvarno bude moguće, ne gine ti da me čitaš beskonačno.
