Poznaješ nekoga, onako usput, nepunih sto godina. Kada se sretnete, nekad se samo pozdravite, nekad popričate, nekad se stiskate. Dobro, ne stiskate se, šteta, al ono, poznajete se, onako u prolazu.
Debilni, nezaobilazni facebook jednoga dana, onako neobavezno izbaci poznato lice i kaže ti da možda poznaješ tu osobu. Poznaješ. Pošalješ zahtjev kojim valjda želiš okruniti to poznanstvo. Jednostavno te sekunde si glup i nemaš pojma zašto si to učinio. Zahtjev bude ignoriran. Ne dira te to ignoriranje, jer facebook kao pojava te ne dira. Ravnodušan si jer uostalom uopće niti ne pratiš facebook ekipu.
Jednoga dana, ne toliko puno dana nakon onoga jednoga dana kada si poslao zahtjev, sretneš individuu. Još dok joj prilaziš primjećuješ u pogledu neki nepotreban osjećaj krivnje zbog ignoriranja virtualnog prijateljstva. Čemu pogled u pod? Dok me pozdravljaš u ulici mi smo si ok. Virtuala je samo hrpa jedinica i nula. Zapravo, virtuala je hrpa nula. Živjeli pogledi, gestikulacija, govor zamamnih tijela...
